Na kraju snimanja "Robina Huda" poklonio sam se Šonu Binu i zahvalio za sve što je uradio za naše generacije: Nikola Janković o muzici, filmu i ocu
U Srbiji je više od šest meseci snimana američka serija "Robin Hud", a rame uz rame sa Šonom Binom ("Igra prestola" i "Gospodar prstenova") prvu veliku ulogu ostvario je i Nikola Janković. On nije nepoznato ime u svetu filma jer iza sebe ima već 40 domaćih i stranih ostvarenja kao dizajner zvuka. Pored filma zaljubljenik je i u muziku, što nije slučajno jer je njegov otac bio čuveni harmonikaš Dragan Janković Mirijevac. Nikola svira bubnjeve i gusle i otkriva kako se našao ispred kamere i postao uspešan glumac.
Kako ste dobili ulogu u seriji "Robin Hud", koja se trenutno prikazuje u Americi?
- Verujem da sve dođe kada si spreman. Nekoliko meseci pre snimanja krenuo sam na časove jahanja. Dok sam otkrivao tu novu čaroliju, maštao sam kako bi bilo igrati u jednoj ovakvoj priči. Nisam znao da će to biti baš ova, ali ubrzo nakon toga stigla je audicija. Proces je trajao oko dva meseca. Proveravali su me za više uloga, ali od početka sam osetio da je ovo ta. Vorin je mladi borac kog su oblikovali grubi uslovi, ali je izabrao lavlje srce - hrabrost, čast, odanost i veštinu. Neizmerno sam zahvalan našim sjajnim kasting direktorkama Timki Grin i Đurđi Tešić na ovoj prilici i poverenju. Kao i mojoj agentici Anastasiji Nešković na podršci i strpljenju.
Prvog dana snimanja već ste bili u istom kadru sa Šonom Binom. Šta ste tada pomislili?
- Prvi dan snimanja. Prva scena. Šerif od Notingema osuđuje Robinovog oca na smrt. Ključni trenutak. S jedne strane Arsenije, Tom i ja, sa druge Šon Bin. Čovek uz koga sam odrastao. Svake Nove godine moje sestre, brat i ja zajedno gledamo trilogiju "Gospodar prstenova". Produžene verzije, razume se. Znamo svaku repliku. I sad stojim prekoputa njega. Na setu, u kostimu, pred kamerama.
Glava kaže: "Budi profesionalac!" Srce kaže: "Alo, bre, brate mili."
Snimali smo satima, držao sam se. Ali kad je pala poslednja klapa, prišao sam mu, poklonio se i zahvalio sa suzama u očima. Za sve što je uradio za naše generacije. Nasmejao se i rekao: "Oh, bless you." To je bio početak nečeg velikog, ne samo projekta, nego procesa. Jer to više nije bio set, to je bila škola. Svaka scena, svaki pogled, svaka tišina nešto su me naučili. Rastao sam iz dana u dan. Postajao stvarniji, bolji.
Lepo je kad osetiš da neko veruje u tebe i daje ti prostor da se izraziš, da doneseš nešto što veruješ da može da doprinese priči. Jer priča je iznad svih nas. I svi smo tu zbog nje. Ovaj uspeh sam posvetio svojoj majci Nataši Janković. Obećao sam joj i spomenik hrabrosti, iako ga ne želi, dobiće ga.
Imate već nekoliko zapaženih uloga, a vi ste zapravo dizajner zvuka. Kako ste završili ispred kamere?
- Deset godina sam svirao u bendu. Putovao svaki čas, nastupao, udarao bubanj svud po svetu. Dok sam većinu vremena radio zvuk u studiju. To mi je bio život. Onda je došla pandemija. U toj tišini sam shvatio da je trenutak da se posvetim želji koja je dugo tinjala. Počeo sam da guslam, a turneje sam zamenio glumom.
I dalje sam radio zvuk, ali sam upisao i jednu međunarodnu školu glume. Uz to, ubrzo sam počeo da radim i privatno sa našom genijalnom glumicom Vesnom Stanojević. Ona je u meni prepoznala dar i svojim fantastičnim pristupom pomogla da, na jedinstven način, jezik ljubavi iz muzike pretočim u glumu. Vesna je posebna ličnost, malo je takvih ljudi na svetu. Mnoge mlade glumce je podigla tokom dvadeset godina rada na prestižnoj akademiji RADA u Londonu. Privilegija je da je i moj mentor.
Kako biste nam približili svoj osnovni posao dizajnera zvuka?
- Dizajn zvuka je prava magija. Oblikuješ nešto što ne možeš da vidiš niti da takneš. Neuhvatljivo, a obuzima. Najlepši deo posla je trenutak kad shvatiš da je ključ svega: osećaj. Kao i u glumi, ništa ne može da bude mehaničko. Sve mora da dolazi iz srca. Zvuk dotiče ljude podsvesno. U tome i leži odgovornost, jer na suptilan način upravljaš emocijom i percepcijom. A najbolji zvuk je onaj koji se ne primećuje, koji te nosi, a da toga nisi ni svestan. Nadahnjujuće je kada uneseš život u kostur. Kao Đepeto, koji udahne dušu Pinokiju. Kada oživiš zvuk, probudiš i priču. Mnogo volim svoj posao. I neću prestati da ga radim.
Radili ste na više od 40 filmova i serija. Koje filmove posebno pamtite?
- Šta god radiš i koliko god napreduješ, sve se uvek vrati na ljude. Na one s kojima deliš uspomene i na one s kojima gradiš vizije. Najdraži trenuci su mi kada zajedničko umeće dotakne i promeni nešto, makar malo, u drugim ljudima. To je onaj katarzičan osećaj koji te podseti zašto sve to radiš. Moj omiljeni saradnik je Đorđe Stojiljković, talentovani snimatelj i reditelj koji se ne plaši da pomeri granice. Ne daje instrukcije, nego potpunu slobodu. To je teren na kom je razonoda nenadmašiva, a pobeda neizbežna.
Otac vam je bio čuveni harmonikaš Dragan Janković Mirijevac, ali vi ne svirate harmoniku. Kako je izbor pao na bubnjeve i rokenrol?
- Bio sam ljut. Besan što se sve tako odigralo. Jer ga nigde nije bilo, a gde god da se okrenem - eto ga. Urlao sam na nebo. Tukao u taj bubanj da izbacim sve što se godinama taložilo. Ali on i dalje živi u mojoj sestri, u meni, u sećanju ljudi koji su nas podigli. Beskrajno hvala mojoj babi Jeli i tetki Dadi za svu podršku i molitve. I dalje zaplačem. Samo sada - šaljem poljupce ka gore.
Šta mislite da bi vam rekao da može da vas vidi i čuje?
- Moj otac je bio ljudina i šmekerčina. Borac. Gradio je. Podizao druge ljude. Znam da gleda. Naučio sam i da ga čujem. Ne da mi da očajavam. Tera me da se radujem. Da budem hrabriji. Da jurim snove. Ali da tražim blagoslove. Da se pričešćujem. Jer - tu se sretnemo. Kaže i da se ugledam na kuma Mirka, jer to je - pravi prijatelj...
Pre desetak godina ličili ste na glumca Buraka Ozčivita, poznatijeg kao Bali-beg iz serije "Sulejman Veličanstveni". Mogu li da se dobiju neke privilegije na račun tuđe slave?
- Zabavno poglavlje! Dobro smo se zezali drugari i ja. Kratko je trajalo, bilo je smešno, ali tada se kod mene javila želja da se posvetim glumi. Tada sam prvi put imao priliku i da stupim u kontakt sa vama. Eto nas sada. Hvala za ovu priliku.
Kakvi su vam dalji glumački planovi?
- Imam u najavi nekoliko lepih projekata, jedan strani film, jedan domaći film, mnogo se radujem. Divan je ovaj posao. Tera te da istražuješ delove sebe u koje ne zalaziš lako. Za to ponekad treba hrabrosti, jer je svaka uloga malo svedočanstvo o tome koliko smo duboko nesavršeni. Ali možda nas baš to i čini jedinstvenim.
Gluma je moja nova opsesija i ljubav. Više nije samo san, i to dugujem ljudima koji su ga pretvorili u javu. Našim ljudima, mojim ljudima. Sjajnim ljudima koji su uložili godine truda u zanat, a sada širom otvorili vrata umetnosti. Svi redom, od sektora kamere, produkcije, scenografije, do montaže, zvuka, vizuelnih efekata, rekvizite, kostima, šminke, rasvete, konjušara i kaskadera... sada su zasijali pred čitavim svetom.
Pogledajte video: Jelena Gavrilović u Londonu na premijeri Robina Huda